Luiđina "Đina" Lolobriđida (ital. Luigina "Gina" Lollobrigida; rođena 4. jula 1927), italijanska je filmska glumica. Filmovi: Hleb, ljubav i snovi, Kralj, kraljica i sluga, Servantes, Trapez, Carska Venera, Zvonar iz Notr Dama i dr. Rođena je u Subijaku, mestašcu pedesetak kilometara udaljenom od Rima, kao Luiđina Lolobriđida, druga od četiri kćeri Đuzepine i Đovanija Markurija. Gineta, kako su je roditelji zvali odmila, bila je tvrdoglavo i uporno dete: već u predškolskom dobu tražila je od roditelja da ima svoju sobu, onu veću, a da drugu dele njene sestre Đulijana, Marija i Fernanda. Bila je veoma dobra učenica: osim izvrsnim ocenama, isticala se smislom za umetnost, pa je već u nižim razredima osnovne škole bila u dramskoj sekciji, a u crkvenom zboru počela je pevati sa deset godina. Nakon završetka rata, u kojem se porodica selila po malim mestima u okolini Rima kako bi lakše izdržala opštu glad i nemaštinu, Đina je odlučila nastaviti školovanje. Izborila je skromnu stipendiju i 1945. upisala Akademiju likovnih umetnosti u Rimu. Kako joj otac i majka nisu bili u mogućnosti finansijski pomagati, snalazila se kako je znala i umela: pozirala je kao model, a onda se, zbog mogućnosti zarade, 1947. prijavila i na takmičenje za Mis Italije. Iako je publika najburnije pozdravila upravo njen izlazak na pistu, na tom je takmičenju osvojila treće mesto. (Prva je bila Lucia Bose, koja je takođe postala poznata glumica, ali se više proslavila brakom sa legendarnim španskim toreadorom Dominguinom). Iako nije ponela lentu Mis Italije, Đinina raskošna lepota nije ostala nezapamćena: odmah je počela dobijati filmske ponude. Bilo je to ne samo doba kad su italijanski reditelji masovno uzimali samouke glumce, već i vreme kad je italijanska filmska industrija doživela najveći procvat: svi koji su nešto značili u svetu filma, skupili su se u Činečiti, filmskom gradu u okolini Rima, u kojem se snimalo po stotinak filmova godišnje. Iako je u Večni grad došla sa posve drugim planovima — da studira likovnu umjetnost — Đina Lolobriđuda nije odolela: 1946. prihvatila je malu ulogu u filmu Aquilla nera (Crni orao) jer je honorar, za njene tadašnje standarde, bio upravo astronomski — 1000 lira dnevno. O filmu kao životnom odabiru još nije razmišljala, iako je dobila još nekoliko manjih uloga, toliko malih da joj se ime nije našlo na odjavnoj špici. Nakon nastupa u ekranizaciji Donicetijeve opere Lucia di Lammermoor (1947) shvatila je da bi bilo nesmotreno prokockati prilike koje su joj se pružale.